Stranica za istinu

Otvoreni prostor za slušanje, istinu i pomirenje

  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
You are here Tekstovi Intervju Sead Hambiralovi?, novinar i publicista iz Zvornika

Sead Hambiralovi?, novinar i publicista iz Zvornika

Sead Hambiralovi? iz Zvornika je izbegao 1992.godine. Izbjegli?ki put vodio ga je prvo u Norvešku, a odatle u Švedsku gde i danas živi. U rodnom gradu Zvorniku redovan je gost, jer ga vezuju uspomene koje se, kaže, ne zaboravljaju. Hambiralovi? je novinar, bio je pre rata glavni i odgovorni urednik fabri?kog lista Glinice“Bira?”, a u slobodno vreme je slikar i pisac. Sve kroz šta je prošao i doživeo Sead je preto?io u knjigu koja je u junu ove godine objavljena. U knjizi je opisan životni put Hambiralovi?a od 1992.godine pa do danas. Knjiga nosi naziv “Bijeli cvijet iznad grada”, imena likovima su izmišljena ali su zato svi dogadjaji istiniti, oni koje je on doživeo i preživeo.

 


Sead Hambiralovi? kaže, da 1992. godine nije verovao da ?e u BiH izbiti rat, mada je imao poluinformacije i prijateljske savete da sa porodicom ode iz grada. Me?utim, tih godina on je razmišljao „da li šta može ?ovjek u?initi da ne do?e do toga što je nadolazilo, a stvarno je nadolazilo ...“
„Ja sam imao neke poluinformacije ?ak i prijateljske savjete da pokupim moju porodicu, uzmem novca što imam i odem mjesec dana prije nego što ?e pu?i na ovim prostorima. Me?utim, nisam bio za to da idem iz mog grada, nekako bilo bi me stid da sam otišao, a mogao sam oti?i na vrijeme. Bilo je u ovom gradu ljudi koji su mislili i malo druga?ije pa hajde da probamo da ne do?e do toga što je nadolazilo, pa je formiran i taj forum intelektualaca.“
„Probao sam kao nešto i ja da dam li?ni prilog makar da se pokuša razmisliti, pokušao sam kao novinar tih šest mjeseci prije nego što ?e se desiti rat, u listu Bira? u kojem sam bio urednik, na tre?oj strani pisao sam moj protest protiv rata, odnosno ratnika i uvijek je išla jedna prigodna re?enica i potpis urednika. Možda sam i dobro to radio, i zaista olakšalo mi je  jer u pograni?nom gradu nije bilo jednostavno ni pisati, ja sam pokušavao sve vrijeme na?i neku mjeru. Organizovao sam i manifestacija sa sadašnjom direktoricom Radio Osvita, ona je bila na drugoj obali Drine. U listu Oslobo?enje na prvoj stranici objavljeno je da je održana ta manifestacija, ?ak sam i citiran, i tako dalje...Dva grada rijeka da ne dijeli, da spaja, ne sje?am se više kako je išlo. U me?uvremenu, ja sam osnovao i dje?iju galeriju Haustor, ve? se pisalo o tom poznatom konkursu "Tata, ne igraj se rata", za djecu iz naše bivše zemlje. Bilo je simboli?no i simpati?no, prije svega.
Dolaze ti ružni i tužni dani, ja sam shvatio prije svega da je uzalud išta više pri?ati, poslednje što sam pokušao je da sam napisao jedan, ne apel, ve? nešto nevjerovatno što mi se desilo u mojoj zgradi kad sam vidio, odlaze ljudi, sklanjaju se, ja sam nešto napisao i otišao sam u radio stanicu urednici informativnog programa da se to objavi i ona je zamolila, nemoj, molim te, da se to objavljuje. Tad sam se naljutio, izašao, a možda mi je to i spasilo život, ne znam. E sad, ko je kako domogao se spasa, ko kako nije uspio, sticajem okolnosti, ja sam rat doživio na jedan poseban na?in i kako sam ja izišao, to je jedna storija, režija, sre?a u nesre?a, ili pravi potez u pravom trenutku ili možda neka pravda, možda sam nekome nešto bio pomogao pa je taj neko smatrao u poslednjem trenutku da treba uzvratiti, nisam molio nikoga. Ja sam ostao  u Zvorniku, mogao sam na vrijeme oti?i, ostao sam da vidim, da se uvjerim da se može tako nešto dogoditi. I dogodilo se.“
Sead Hambiralovi? je dvadest godina tražio na?in kako da ispri?a svoju ratnu pri?i i kona?no ju je preto?io u knjigu. 
„Taj dio ratni je ukomponovan u prije svega jednu ljudsku pri?u u jedno ljudsko vi?enje, poimanje svega, i svakako u širem kontekstu, za nevjerovat je kako su se splele neke okolnosti, kako su se spleli neki likovi. Pri?a o ratu,  ona je toliko ispri?avana na ovim prostorima, ja sam 20 godina tražio pristup, smatrao sam da je puno knjiga napisano na tu temu rata, i to je dobro. Refleksija rata, to postoji, ne može se to samo tako potisnuti, ja sam pokušao da na?em nešto drugo, mogu re?i da  sam pokušao dati jedan pogled na te doga?aje, nadam se pošteno.“
Imena je izmijenio ali kaže, svako ?e sebe prepoznati u njegovom opisu ratnih dana u Zvorniku.  Knjigu je nazvao "Bijeli cvijet iznad puta"
„Recimo sekvenca kada nisam mogao u tom mom uvodu da navedem atmosferu u mom rodnom gradu i da se ne sjetim jednog dragog imena koji nije direktno pomogao meni pri izlasku iz Zvornika ali mi je zna?io mnogo negov poziv  u tim strašnim trenucima kada sam se krio kod mog amidže Muhameda. Sead Hambiralovi? se krije u svom rodnom gradu. Tad sam shvatio, rat je vrlo ozbiljna stvar, ko je na putu i ko smeta...
Rekao sam sljede?i put kad do?em u moj rodni grad položi?u cvije?e na grob Dragana Stefanovi?a, mog komšije, recimo. I uradio sam to kada sam došao sljede?i put. Postoje neke situacije i neki detalji koji su se tako urezali, i to sam opisao. Ja sam samo izmijenio imena mada ?e se ona, ko bude istraživao, prepoznati. Svako svoje treba da ispri?a.
U ovom gradu desilo se dosta ružnih stvari, to je fakat, to treba sagledati, ako ho?e da se sagleda pošteno, na svim stranama nema ?ega nije bilo. Moje je da pri?am o mom gradu. I ja sam ispri?ao možda pokušavaju?i da na?em jednu mjeru i sve moje dileme, sve moje traume, ja sam njih prešao. Pri?a o Zvorniku je po meni završena, što se ti?e onog glavnog, više onog grada nema, došli su novi ljudi ja to primam kao jednu ?injnicu, malo se ponekad i ?ude?i, uspijevaju li ljudi se navi?i, ja znam kako sam se ja navikavao na neke druge gradove, pa sam  s nekima jako se i sprijateljo, jedan se ?ak nalazi i u epizodi, kako to izgleda zamijeniti ku?u, kako to izgleda zapo?eti u Zvorniku...“
Sead Hambiralovi? se u Zvornik, aprila '92. godine dva puta vra?ao i stalno se pitao, zašto je ostao:
„Porodica je otišla u Beograd a ja sam ostao, a ?esto se i danas pitam, zašto.  Možda i taj skup Foruma intelektualaca koji je trbalo da se održi u Kasini, trebalo je da vodim taj skup, tad sam zatekao polupraznu salu, nikad jadniji skup, tad sam shavtio da je sve izgubljeno što se ti?e razuma, da su se smjestile i jedna i druga strana na svoje pozicije.  I sad ?e pitanje, šta ?e oni ovakvi kao što sam ja. Kad sam došao pred moju zgradu, kad sam vidio neki dežuraju kao, roštilje raspuhuju, neko mi je rekao, ti bi trebalo da dežuraš, odgovorio sam - nije mi ni na kraj pameti da ?uvam ne?ije video rekordere, televizore, bi?u na mom ?etvrtom spratu i kome trebam, neka me potraži. I, zaista, ja sam ostao na tom ?etvrtom spratu  ta dva, tri, ?etiri dana.  I to je jedna drama, nevjerovatna filmska drama, da li ostati, kako ostati, da li bježati, gdje bježati....? Naredni dan, ?ujem, lupanje sa prvog sprata, zna?i, provaljuju se stanovi,  idu prema ?etvrtom spratu ... Šta sad ?ovjek da radi, da bježim, gdje ?u bježati.. Provaljuje se, ?ujem, tri stana su na svakom stubištu, i u jednom momentu zazvonio je telefon, zove supruga iz Beograda, pita kako sam, kažem, evo još sam živ, kaže mi, evo ho?e djeca da te ?uju, starija k?erka ... Udar nogom i ramenom u neka od vrata, shvatam da su ve? na drugom spratu, još tre?i sprat i na ?etvrtom su.. Ja ne znam kako sam završio taj razgovor ... Kad je lupa došla do tre?eg sprata i kad su se popeli na moj sprat, na moje stubište, ja sam rekao, evo me, tu sam! Uslijedila je tišina. Izlazi napolje, ?ulo se.  Otvorio sam vrata, njih su trojica... Ja sam to ?ak i opisao, ?asno je biti vojnik, pravi vojnik . To su bila tri vojnika u maskirnim uniformama, izbrijana, maksimalno utrernirana, oni su mene zbubali u hodnik i ja sam osjetio cijev. "Šta ti radiš ovdje"  ne znam otkud mi to da sam rekao: Pa, ?ekam auto.  Kakav auto? Auto od Glinice. Pa ko si ti, šta si ti? Rekao sam ko sam i šta sam. I otkud da se to desi -  na komodi na hodniku stoji moj list Bira?  i na naslovnoj strani u vrhu gore stoji fotografija sa manifestacije  koju smo organizovali u Hotelu Drina  i fotografija gdje su s moje lijeve i s desne strane direktor Glinice Suboti? i direktor Hidroelektrane Ivanovi?. I pokažem, ovo sam ja. Kako je to ispalo , nevjerovatno....“
Sead Hambiralovi?  je odveden u pogon „Alhosa“ u Karakaju gdje je tada bio štab  ali gdje su dovo?eni  i zatvarani Bošnjaci. Sre?om, tu nije dugo ostao. Odveli su ga do  hotela „Jezero“, preko Drine u Srbiju, u Mali Zvornik a zatim u Beograd.  U Beogradu mu je re?eno da se mora vratiti u Zvornik, u fabriku.
„Vra?am se preko mosta u Zvorniku, dolazim u Glinicu, a nisam ni trebao do?i. I sad, šta ?u sad, odmah mi je bilo jasno da sam pogriješio,  Može pri?ati svako pri?e poslije, i za malu djecu i za veliku djecu, ja sam shvatio da sam ja bivši ve? pred kapijom u Glinici kad više nijedan voza? nije komunicirao sa mnom. Rekao sam, ajde, odvezi me do Zvornika, oni okrenuiše glavu. Dobro, stopira?u, odlu?im i odem preko puta Glinice, nai?e neko od starih Zvorni?ana i odeveze me do  pijace, tu je neko auto gorjelo, i on mene ostavi tu. Izašao sam, u Zvorniku miriše barut, nema zvuka, nema ptice. I ja dolazim gore  i razmišljam kako ?u iza?i. Bio sam tu tri ?etiri dana, i tu dolazi do nekih stvari za nevjerovati, i taj telefonski poziv, prvi, drugi, tre?i... Dva vojnika me odvoze na autobusku stanicu i kad sam sjeo u autobus, tek tad mi koljena zadrhtaše. Neko je sjedio pored mene, bilo mi je nezgodno, prebacio sam jaknu preko nogu . Bilo je nekoliko kontrola do Beograda, u po?etku me je štrecnulo, poslije i nije, ?ovjkek ogugla, ja sam oguglao. Više se nisam vra?ao.
Kad sam došao sebi poslije svega, drago mi je da ovaj grad još postoji, ne postoji više ljudi koje sam znao koji su bili moji, neka i ovih novih  navi?i ?e se oni i na Zvornik i na Drinu i na Vrtolomac . Drago mi je da postoje još neke moje staze, neki likovi koje volim  sresti  i dopada mi se naziv stanice „Osvit“. Naziv je simboli?an i nadam se da ?e nam sunce granuti, ali u onom izdanju  da nam svima bude potaman i bez granica . O ratu je ve? sve ispri?ano i volio bih kada bismo mogli da sve bude malo druga?ije....“

 

 

Dragana Jaši?, Radio Osvit

Share

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
OsveĹľi

STRANICA ZA ISTINU Sva prava zadrzana. Pan radio-Bijeljina i Osvit radio-Zvornik